Pre neki dan sam sa mojom dragom lujkicom švrćkala guzu po Moskvici...
Dočekalo me je proleće, dan u pola deset uveče kad sam se vratila sa prazničnih
krkanluka iz drage mi domovine, pa sam bila taaaaaako puna prolećne energije i raspoložena da se pridružim
milionima ljudi na ulicama. Skockane cice, previše bradavica koje ponosno bodu
oči ispod laganih tkanina za početak maja u sred grada za mene, malu "provincijalku". Mislim da sam za jedno poslepodne videla više bradavica nego za
sve majeve do sad u mom pređašnjem životu u rodnom gradu! Oduševljena sam, sutra oblačim onaj top a
bruseve odlažem sa zimskom garderobom! Mnogo
šarenila i dugih večernjih haljina u kasno popodne... To je Moskva. Gledam
ljude na ulicama i dalje kao da sam juče stigla, obradujem se kad prepoznam
lik koji sam već negde srela u ovom milionskom mravinjaku, uživam u svom tom šarenilu i različitosti.
Slušala sam toliko muških priča o prelepim ruskinjama, možda
sam zato tako razočarana njima. Možda sam očekivala suviše, neke divne, prelepe vile,
plave kose i svelte aristokratske puti, a zatekla sam prosečne žene, natprosečno
nadmene, uglavnom ne preterano lepo građene, blede i pirgave k’o šugavi pilići.
Zato kada dođem u Srbiju za praznike, tri dana samo idem ulicama, osmehujem se
ljudima i govorim: “kako smo leeeeeeepi, mnogo smo leeeeepi”. Pitam se koliko
su različiti pojmovi lepote muškarcima i ženama? Prolazim pored preskupih
izloga. Vidim svoj odraz. Moja ravnica
me je lepo oblikovala, dala mi zanosne obline, meku kožu, na neki način i egzotičnu
lepotu, mešavinom krvi svih onih koji su protutnjali ovim prostorima i završili
smućkani u ovom mom luckastom sistemu. Samopouzdanje skače. Očima se osmehnem slatkom momku koji nailazi. Osmehnuo se i okrenuo za nama. Moja draga lujkica promnjauče "Mmmmmmmmm, mačkice, nije loš, nije loš". Nasmejemo se i nastavljamo priču....
Spuštamo se iz centra do reke, gulimo štikle do nekog fensi,
urbanog, hipsterskog kafea i ćaskamo moja draga lujkica i ja o muškarcima,
kurčevima, braku, budućnosti. Pita me šta je za mene brak.
-Nisam sigurna. Zajednica dvoje ljudi koji se međusobno
poštuju i imaju dobru komunikaciju i zajedničke ciljeve u životu. Eto.
-Ništa ljubav, bajka, ovo-ono?
- Ljubav dođe...Voliš čoveka koji ti pruža lep i srećan
život. Što da ga ne voliš... Voliš ga duže i iskrenije od onog koji ti pruža
strastvenu romansu od 30 meseci i hipotekarni kredit narednih 30 godina, uz
razmišljanje da li da deci platimo matursko veče ili ekskurziju, jer nemamo
para za oba, a vrata ne otvaramo nikome
ko ne zna tajno kucanje jer očekujemo da nam nose stvari zbog neplaćene TV
pretplate, jeb’o ih Tijanić... Ali mi se volimo, baš divno! Važi! Sve se plašim
da pljušti ljubav u takvim brakovima… Verovatnije je da pljušte psovke i svaljivanje
krivice.
Zatim isplivava i “ono” pitanje, koje verovatno svakoj ženi
prođe kroz glavu kad upozna nekog super frajera: šta ako je sve savršeno ali on nije dobar u krevetu,
ako te ne loži, ne privlači, a sve drugo štima? Šta onda... Da li kažeš i njemu
i sebi - izvini, ali ja to ne mogu, to nije to, odrekneš se svega i nastaviš da
živiš sama u veri da ćeš naći onog muškarca koji će da ima sve - da te
ispunjava i emotivno, i seksualno, i da ti odgovara kao čovek i “humorista” što
bi rekla moja R, da dovoljno zarađuje za lagodan život, ili možda odlučiš da prećutiš,
glumiš orgazme, potrudiš se da on bude srećan u bračnoj postelji a ti sebi
nađeš nekog sa strane ko te s vremena na vreme odvali od kurca, onako da ti se
tresu i noge i ruke dok čupava, mokra i zadihana pališ cigaretu posle ludačkog
seksa... Na to ne znam da odgovorim, ni sebi....Nekako se nadam da se to meni
neće desiti, da je to jedna od onih stvari koje se uvek dešavaju drugima… Postoji i treća, za mene neprihvatljiva ali za
mnoge najrealnija opcija - vremenom ubediš sebe da seks i nije toliko bitan, da
je normalno da s vremenom izgubiš želju, ma šta one žene lupetaju o nekim
orgazmičnim zemljotresima, to ima samo na filmu.
Ja znam da ne moram da brinem, ja sam ljubav
svog života već imala, vrhunskog jebača za-ne-daj-bože-slučaj da upoznam tog
savršenog muškarca koji baš i nije neki jebač sam isto našla, tu je na
telefonski poziv, sad treba da nađem samo još muškarca svog života. Moja draga
lujkica se smeje i proziva me da sam elitista, nakon objašnjenja zašto ljubav
mog života nije i muškarac mog života. A
ja, ja ne znam šta ću sa sobom. Kada će ovo ludilo da me prođe. Jer, nekako se
plašim da ću uvek da budem ovakva.Strahujem i ponosna sam, istovremeno. Odrasla sam, odgovorna, obrazovana, pametna,
lepo vaspitana, sve je to lepo, trebalo bi da prihvatim društvene norme i
pravila. A šta ja radim? Ja se smejem, ja dišem, plačem, pevam, pijem, pušim,
jebem, vrištim, skačem, dišem, tucam se, šamaram, živim, dišem, smejem se, i još dublje dišem i jače vrištim, ne zadržavam
dah, ne zatvaram oči, vrištim, orgazmiram, hoću da skačem sa padobranom a plašim se visine,
i hoću da ronim a užasavam se dubine i riba, i hoću još da se jebem, da
vrištim, da se tresem, da svršavam, da grizem, da grebem, da plačem, da vodim
ljubav, da kuvam, da jedem, da pijem, da igram, da živim, da uživam, da trošim,
da putujem, da budem slobodna! Da živim! Dišem punim plućima! I da idem u one
besne restorane i hotele. Da idem u šoping. Da me nije briga koliko košta jelo
na meniju, da biram šta mi se jede, pijem šta mi se pije, sednem gde želim,
biram hotel i destinaciju koja mi se sviđa.... Zato moram da prestanem da se
zaljubljujem kao kada sam imala 15 godina u luzere sa poezijom i zvezdama u
očima i vatrom u gaćama koje ću ja da vučem na grbači, muškarca moram da biram pametno. Kad se već nisam
udala mlada, luda i zaljubljena do ušiju, kad sam već ulagala u sebe, svoje obrazovanje i karijeru, da se barem udam pametno. Moja draga
lujkica se slaže. Nismo baš oduševljene time, ali to je realnost. Oni dečaci u
koje smo bile ludo zaljubljene su divni, ali su dečaci. Nesposobni,
neodgovorni, nezreli, nešto im fali, inače bi mi sad jurile sitnu decu po
parkovima, a ne vodile diskusije na teme da li je vernost u braku moguća
uopšte, a ne samo za nas lujkice, uz preskupi ručak u centru na koji trošimo
pare koje nemamo, ali smo ih same zaradile u ovom ludom muškom svetu... Kažu, muškarci se plaše jakih žena. Sreća te smo mi slabe
na jake muškarce…
No comments:
Post a Comment